Zdrava maca - Royality SHOW

You are here: Home / O mačkama / Intervjui / Intervju: Monika Husar, menadžerka za odnose sa javnošću
Friday, 15 January 2016 09:39

Intervju: Monika Husar, menadžerka za odnose sa javnošću

  • Print

Koji ti je bio prvi kućni ljubimac u životu? Da li si oduvek znala da su mačke ono pravo?

Moj prvi kućni ljubimac bio je pas, mala i vesela siva mešanka sa roze njuškicom. Zvali smo je Lila. U naš dom došla je sa ulice. Imala sam osam godina, bila sam kod bake i sa klincima sedela ispred kuće kada je pored nas protutnjao čovek na biciklu u pratnji negovane, krupne labradorke. Povikali smo oduševljeno za psom a čovek se zaustavio i iz torbe izvadio malo sivo kuče, dao mi ga u ruke, promrmljao nešto tipa "sad je tvoje", popeo se na bajs i zbrisao.

Sećam se te radosti i ponosa, mislila sam da je čovek mene izabrao zbog nečega posebnog i "sva važna" ušetala sam u bakinu kuhinju gde su sedeli moji roditelji, kojima je odmah bilo jasno da se kući vraćamo nas četvoro: mama, tata, naivno dete i razigrano sivo kuče – dali smo joj ime Lila zbog drečavog nosa. Mama je na putu do kuće zabrinuto ređala šta bi sve trebalo imati na umu ako hoćemo da je zadržimo (primer odgovornog vlasnika!) a tata je klimao glavom glumeći da je na "nivou zadatka", dok sam ja u retrovizoru gledala u njegov uzbuđeni izraz lica i čula tiho cerekanje u pauzama maminog izlaganja. Radovali smo se kao deca.

Lila je bila bebica, plakala je prvih nekoliko noći i iskukala od moje mame (koja je bila rezervisana po pitanju držanja životinja u kući) mesto na mom krevetu. Ujutru bi Lila uletala u moj krevet brzinom munje, tapkajući radosno prvo po tepihu i podu sobe dok se ne probudim. Živela je sa nama šest meseci, nakon čega ju je neko ukrao ispred naših vrata, takoreći, ispred nosa. Danas imam 36 godina, i sasvim sam sigurna da nijedan gubitak nije izazvao toliko tuge i suza kao Lilin nestanak. Mesecima posle toga majka se okretala za svakim uličnim psom, a otac obilazio tuđa dvorišta, upadao nepozvan u bašte komšija i proveravao da li ju je neko "pozajmio". Sećam se i da je jednog dana samo naglo ustao, zalupio vrata i seo u auto. Po povratku sam saznala da se setio kako je neki kolega sa posla svraćao do nas i tom prilikom (verovatno iz učtivosti) prokomentarisao da nije video lepše kuče u životu. Otac se spakovao, odvezao do obližnjeg sela i nenajavljen posetio poslovnog prijatelja. "Za svaki slučaj", rekao je po povratku. Toliko nam je svima nedostajala...

Mačke sam svesno izbegavala sve do pre šest godina, kada je u moj život "ušetala" moja prva mačka – Mičigen (Miča). Nemam pametno opravdanje zbog čega sam ih izbegavala, reč je o užasnoj predrasudi zbog koje se sad, kad iz iskustva znam o kakvoj životinji je reč, stidim. Niko od meni bliskih ljudi u prošlosti nije imao mačku (baka je imala dvorišne, ali one nikad nisu htele da se sa mnom maze) tako da sam od njih zazirala. Nisam ih se nešto plašila, više je to bilo odsustvo interesovanja za njihovo postojanje. Nervirala me je i komšinica koja je ispred zgrade hranila čopor uličnih mačaka, a danas ja to radim. Čovek se menja zahvaljujući iskustvu i novim okolnostima, i to je ohrabrujuće. Ja sam se promenila kad sam se zaljubila u Miču, malo čupavo i prgavo dvorišno mače, koje sam dobila na poklon. Danas je Miča - "mačka za pod glavu", pošto je toliko mekana i pitoma da mi često služi umesto jastuka. Dve godine posle Mičigan, sa ulice pravo u moj život, došla je i Musavica - mršavo, bolesno i proždrljivo mače. Postala je deo ekipe zahvaljujući mom suprugu, koji je hteo "svoju mačku". Musavica je prava pas-mačka, ili čovekolika mačka, s obzirom da ima vrlo izražajnu njušku i da joj se u očima vide razočarenje, ljutnja, zainteresovanost, radost. Ona voli i da "priča", svuda me prati po stanu i insistira da bude u sve uključena, a voli i ljude.

Imala sam i akvarijum sa ribicama, zeca, hrčka, kornjaču, papagaja, a otac mi je jednom za rođendan doneo i malog ježa. Našao ga je na putu do kuće. Volim sve životinje.

Monika Husar - intervju

Mičigen nekada kao mače (gore) i danas (slika dole) :)

Monika Husar - intervju



Kako znam da ti je čitanje omiljena "aktivnost", imaš li neku preporuku za ljubitelje mačaka, naravno, sa odgovarajućom tematikom?

Imam, mnogo toga bih preporučila: ne samo knjige o mačkama, već i literaturu pisaca koji su voleli ili vole mačke. Na prvom mestu, esej "Ogled o mački" našeg uglednog pisca Radoslava Petkovića, koji sa suprugom Vladislavom, takođe književnicom, živi u društvu mačka Feliksa. Uživala sam čitajući ovu esejističku prozu. Reč je o veoma pametnoj knjizi, da se tako izrazim, koju je napisao pravi zaljubljenik u mačke. Nema je više u prodaji (nadam se da će je “Laguna” ponovo štampati), ali je možete pozajmiti iz biblioteke.

Preporučila bih i "Rečnik zaljubljenika u mačke" Frederika Vitua, kao polaznu tačku za istraživanje ove teme. Knjiga je zabavna, puna anegdota, zanimljivih informacija o poznatim ljudima i njihovim mačkama, jednom rečju - enciklopedija svetske umetnosti posmatrana kroz odnos mačke i čoveka. Odatle sam crpela svoje ideje za čitanje, i zahvaljujući toj knjizi bolje se upoznala sa opusom slikara Baltusa i pogledala stari, avangardni nemi film A. Hamida i M. Deren "Tajni život mačaka" (ima ga na Youtube-u).   

Takođe, volim Murakamija, on je veliki ljubitelj mačaka i često ih spominje u svojim romanima. Roman "Kafka na obali mora" bih izdvojila za ovu priliku. Tu su i Selin, Hemingvej, Kipling, Luis Kerol, koji su voleli i život delili sa mačkama.


Kako doživljavaš razliku između mačaka i pasa, pa i ljudi koji su isključivi po tom pitanju? Primećuješ li razlike između tih “tabora”?

Ako voliš životinje, voliš i pse i mačke i ptice, samo je pitanje trenutnih životnih okolnosti, navika ukućana ili iskustva, koju ćeš životinju da odabereš za svoj životnog saputnika i člana porodice. Ne verujem da čovek može voleti pse a mrzeti i sakatiti druge životinje. Moguće je da te mačke ne privlače i to može biti posledica neznanja, neiskustva ili jednostavno "ukusa", ali nije moguće da ih mrziš i da im želiš zlo, a tvrdiš da generalno voliš životinje. Svi mi imamo simpatije prema nekoj životinjskoj vrsti, pa se u skladu sa tim simpatijama za nju odlučujemo kao kućnog ljubimca. To mi je sasvim u redu. Ukoliko je reč o ljubavi prema jednoj a patološkoj mržnji prema drugoj vrsti - takvih se ljudi klonim.

Dakle, imam razumevanja za takve tabore, kada se govori o tome koju životinju više voliš (psa ili mačku). Isto tako, kao neko ko je doživeo "prosvetljenje" kada su mačke u pitanju, imam potrebu da idem okolo i uverevam ljude da su mačke nešto najbolje što im se može desiti u životu. Jer jesu! Zanimljiva je ta ljubav između vlasnika i njihovih mačaka - čini mi se da se tako nešto ne sreće kod vlasnika pasa (možda grešim). Mi smo u stanju satima da pričamo o tome kakve su i šta rade naše mačke, razmenjujemo fotke na društvenim mrežama, učlanjujemo se u fejsbuk grupe posvećene "samo mačkama" u kojima smo veoma aktivni, i tome slično. Kad čujem da neki poznanik ima mačku, odmah mi je mnogo simpatičniji. Čudno je to, nekako zabavno zastrašujuće.

Monika Husar - intervju

Ono što bi se moglo nazvati modernim životom čoveku ostavlja sve manje vremena, i sve više ga udaljava od prirode. Da li je kućni ljubimac način da čovek ostane svestan da postoje i druga živa bića, i da planina i more nisu "ono gde se ide samo na godišnji odmor"?

Jeste. Kućni ljubimac nam pomaže da budemo bolji ljudi, u to sam sigurna. Postoje brojna naučna istraživanja o tome kako držanje kućnog ljubimca pomaže u vaspitanju dece, deluje blagotvorno na bolesne, depresivne, usamljene...Osim toga, životinja u kući, u savremenoj svakodnevici, predstavlja sponu između otuđenog čoveka i prirode koja ga je stvorila. Zahvaljujući mojim mačkama, počela sam da razmišljam i o dobrobiti ostalih životinja, posebno napuštenih i odbačenih od strane čoveka, kao i o zaštiti prirode generalno. Trudim se da se edukujem, da budem ekološki odgovorna i često uzimam kod sebe ulične mačiće i udomljavam ih poznanicima, preko svog fejsbuk naloga ili u saradnji sa Društvom životinja “Ljubimci” iz Pančeva. Poslednjih pet godina sam vegetarijanac.

Da li svako treba da ima kućnog ljubimca?

Nisam sigurna da znam odgovor na to pitanje. Svako ima pravo da ima kućnog ljubimca, a da li ga svako treba imati - ne znam. Kad o tome razmišljam, nameće mi se pitanje "da li svako treba da ima dete?".I pored toga što ću ovakvom izjavom izazvati gnev onih ljudi koji smatraju da je neumesno porediti bebu sa mačetom ili psom, zaista mislim da je reč o sličnim odlukama koje donosimo u nekom trenutku života. S obzirom da je reč o jednom živom biću, i da se držanje životinje svodi prevashodno na odgovorni odnos prema njoj i odgovorno vlasništvo (vakcinacija, sterilizacija/kastracija, odgovarajuća ishrana, zajedničko vreme, privrženost), kućnog ljubimca bi trebalo da imaju oni koji smatraju da je život tog bića (i bilo kog drugog!) jednako važan kao i život čoveka.

Monika Husar - intervju

Šta voliš kod mačaka kao vrste, odnosno ima li nečega u njihovom karakteru što ti smeta?

Volim taj jedinstveni balans između pitomosti i divljaštva koji se samo kod mačaka sreće. U jednom trenutku je mazim i ona je najpitomije biće na planeti: prede, umiljava se, mljacka od zadovoljstva. Dve sekunde kasnije, skače kao oparena, uputi mi prekoran pogled i tresne šapom po sred ruke. Nemam pojma zbog čega, valjda joj je dosadilo. Mačke su u isto vreme ostale bliske i čoveku i prirodi, i u toj bliskosti veoma iskrene. Vole ljude, ali nam ne služe slepo. Mislim da smo ih baš zbog te osobine nepravedno okarakterisali kao potmule, lukave, koristoljubive. Takođe mislim da je čovek svojim predrasudama motivisanim delovanjem kroz istoriju naneo mnogo štete mačkama i da je vreme da se zajednica edukuje, dok još nije kasno. Ne smeta mi ništa, mačka je - savršena.

Internet epoha, velika brzina prenosa informacija i veliki broj medija doneli su nam mogućnost da vidimo kako najlepše, tako i najmonstruoznije postupke ljudi prema životinjama. Iz tvog ugla, kakav je odnos prema mačkama, kućnim ljubimcima, i u krajnjoj liniji životinjama u našoj zemlji?

Volela bih da mogu da izbegnem uopštavanje, ali je pitanje opravdano pa ću izneti nešto slično opštem utisku: evidentan je nedostatak edukacije, to je činjenica, ali ne samo to. Čini mi se da deo stanovništva nije ni dovoljno senzibilisan, a povremeno uočavam i problem etičke prirode. Nemalo puta, čak i u svojoj užoj porodici, kada se govori o smrti ili bolesti ljubimca, čula sam komentar "nije strašno, to je samo životinja". Dokle god je to "samo životinja", imaćemo mučitelje i kasapine i među "finim" svetom.

Kakav-takav napredak još i mogu da vidim u svesti okoline kada su kućni ljubimci u pitanju, mada me obeshrabruje što se kao društvo jako sporo prosvećujemo po pitanju sterilizacije/kastracije. Mnogo gore stanje je u odnosu prema drugim domaćim životinjama, koje nam i pored toga što je dokazano da pate i osećaju bol, i dalje služe pretežno za ishranu. Ne zagovaram da svi moraju biti vegetarijanci ili vegani, ali zagovaram umerenost u konzumiranju mesa. Kada bismo po potrebi jeli meso, jeli bismo ga najviše nekoliko puta mesečno. To bi dovelo do manje potražnje na tržištu, kao i do redukcije broja klanica i fabrika prerade. Manje bi životinja patilo a mi bismo bili zasigurno zdraviji. Zbog ovakvog stava obično sam izložena podsmehu, posebno na društvenim mrežama. Skoro sam nešto slično napisala, a poznanik mi je na komentar "zalepio" sliku mesa na roštilju. To je, valjda, trebalo da bude duhovito. Jedno istraživanje kaže da čovek u proseku u toku svog života pojede 7 hiljada životinja. Neko je za "moje potrebe" zaklao nekoliko hiljada živih bića! To me je saznanje razbudilo. U poslednje vreme sve češće promišljam na koji način motivisati ljude da samo razmisle o tome kako smo došli dovde da nam je ljudski život toliko važniji od bilo kog drugog. Nismo li mi ipak, u odnosu na te druge, manjina na ovoj planeti?

Monika Husar - intervju


Da li je prioritet u zakonima ili edukaciji, ili nečemu trećem?

Dobri i primenjivi zakoni, njihova efikasna i dosledna primena, oštra kaznena politika, jaka, institucionalizovana i stabilna podrška nevladinom i stručnom sektoru, pravovremena, temeljna i kontinuirana edukacija. Sve od nabrojanog je u ovoj zemlji prioritet. I tako već 20 godina.

Iako zvuči kao kliše, ispričaj nam neku zaista zanimljivu anegdotu vezanu za tebe i tvoje mačke.

Kada su mačke u pitanju, klišei su dozvoljeni! Ispičala bih priču o mojim "privremenim" mačkama, bilo ih je u tom trenutku četiri, tri mačorčića i jedna mačkica. Vraćala sam se sa aerobika, bilo je letnje veče, pre tri godine. Sparno i tiho. Jela sam sladoled, prišla kontejneru (kod gradske pijace) da bacim štapić i ugledala crno-bele šapice kako vire iz crne kese za đubre. Pomislila sam kako se mače u kontejneru našlo u potrazi za hranom, ali kad sam bolje pogledala, shvatila sam da je kesa zavezana u čvor, i da je mače u agoniji i pokušaju da se izbavi, zaparalo kesu koju je neki čovek (ili žena) namerno bacio u đubre, znajući tačno šta u njoj baca. Nerado priznajem da sam "zaronila" u kontejner i izvukla kesu, u kojoj se nalazilo četiri mačeta (blago meni). Tek progledali, krmeljivi, uplašeni i beskrajno slatki, mačići su se dali u dranje i ja sam ih donela u stan, smestila na zatvorenu terasu (na radost mojih komšija) i nazvala ih Porodica Kretenković. Kretenkovići su kod mene gostovali nešto više od dva meseca. S obzirom da fotke mojih mačaka redovno delim sa prijateljima na Fejsbuku, Kretenkovići su ubrzo dobili i svoj foto-album, a sagu o ovoj neodoljivoj družini pratili su mnogi moji Fb prijatelji. Mačore smo ubrzo nazvali Tomi, Li i Džouns (po istoimenom glumcu) da bismo ih bolje razlikovali. Devojčica je bila svetlo sive boje sa belom, paperjastom poddlakom. Ona je jedina ostala bez imena. Kretenkovići su ubrzo našli i svoje domove, a ja sam ostala da se ulizujem mojim uvređenim mačkama (Miči i Musi) i tražim oproštaj zbog privremenog izdajstva. Izgleda da jedino njih dve Kretenkovići nisu uspeli da šarmiraju. Evo i kratkog video snimka ovih mačića: 

 

Posećuješ li izložbe mačaka? Da li je pored toliko napuštenih životinja OK baviti se odgojem i prodajom? Šta misliš o tom međusobnom nerazumevanju ljudi koji se bave zaštitom, spasavanjem i udomljavanjem mačaka i odgajivača sa druge strane? Da li je životinjama potreban sukob među ljubiteljima životinja?

Posećujem povremeno i uvek se nezaboravno provedem. Idem od štanda do štanda i na svakom govorim "ovu bih rasu volela da imam" i tako u krug. Nemam ništa protiv uzgoja ukoliko je reč o validno registrovanim uzgajivačnicama, koje brinu o svojim životinjama, poštuju propise i čine sve da budu stoprocentno sigurni da su mače dali u dobar i odgovarajući dom. Registrovane odgajivačnice vode računa o broju i ciklusima parenja, ne iscrpljuju životinje, potpisuju ugovor o sterilizaciji/kastraciji sa budućim vlasnicima, i kada prestanu da ih pare, pružaju “penzionisanim” životinjama najbolje moguće uslove za život.

Veliki sam protivnik uzgoja "na crno" i ne shvatam najbolje ljude koji kupuju kućne ljubimce iz sumnjivih oglasa jer na taj način direktno pospešuju to tržište. "Divlje" uzgajivače bih najstrožije kažnjavala visokim novčanim kaznama tako da im na pamet ne padne da svoje životinje zloupotrebljavaju na tako surov i primitivan način, zarad sticanja materijalnih dobara.

Što se nerazumevanja između zaštitara i odgajivača tiče, mislim da je nezadovoljstvo zaštitara usmereno najviše na te koji se bave ilegalnim odgojem i trgovinom kućnih ljubimaca, ali i na one koji nepromišljenim kupovinama (rezon - prođem jeftino a kupim sijamsku, rasnu mačku za 50 evra) pospešuju to tržište. Shvatam to, jer sam i sama bila u prilici da se osetim ozlojeđeno kad neko od ljudi koje poznajem izjavi kako je njegov persijaner koštao 30 evra u "Halo oglasima". Razumem i da ljudi iz nekog razloga vole određenu rasu, rekla bih najviše izgled te životinje, i da će se pre odlučiti da u stanu drže abisinsku mačku (ako za to imaju para) ili neće uopšte imati ljubimca, nego što će udomiti sa ulice evropsku domaću mačku. Ne podržavam takvu isključivost, ali razumem. I ja maštam o crnoj nemačkoj dogi!

Takođe, velika je napetost između zaštitara i ljudi koji imaju mačke ali ih ne sterilišu/kastriraju, nego ih puštaju da se nesmetano pare i razmnožavaju. Čak i ako uspešno udome sve mačiće, postavlja se pitanje zašto novim okotima "zauzimaju" mesto životinjama sa ulice, koje nemaju vlasnike da se o njima i njihovoj reprodukciji odgovorno brinu. I to je tačno. Ako ja, kao neko ko želi da udomi jednu mačku, uzmem mače od komšijine mačke koja se slobodno razmnožava jer njeni vlasnici ne veruju u sterilizaciju (ili neće da plate, neće da se "igraju Boga", hoće da im mačori "omrse brk" i takve stvari koje svakodnevno čitam kao opravdanje) ne mogu u isto vreme uzeti mače sa asfalta koje je neko “šutnuo” iz dvorišta da se samo snalazi. Broj udomitelja je ograničen a broj napuštenih mačaka se rapidno uvećava zahvaljujući nama, ljudima, koji umemo da budemo vrlo nerazumni, egocentrični i tvrdoglavi. Ja o ovoj temi pre pet godina ništa nisam znala, niti me je problem neodgovornog vlasništva posebno uznemiravao.

Danas, dok moje mačke pored mene bezbrižno dremaju kao da su rođene na "jastuku od svile" (što bi rekao Duško Radović u jednoj njegovoj pesmi) trudim se da svim raspoloživim sredstvima uključim ljude u problematiku sterilizacije/kastracije i da na svakom koraku zagovaram (nekad i vatreno) odgovorno vlasništvo. Usput, ako je neophodno, ne ustručavam se da povremeno ruku zavučem u neku kantu za đubre, ili ispod auta. Imam još par prijatelja, odličnih kandidata za udomitelje, koji nemaju mačke!


Monika Husar Tokin radi kao menadžerka za edukaciju i odnose sa javnošću u Kulturnom centru Pančeva. Osnovala je udruženje za promociju kulture i umetnosti “KomunikArt”. Operativna je direktorka Nova Festivala. Posebno se posvetila promovisanju muzičkih kulturnih sadržaja. Samostalno radi kao event i PR menadžerka za više manifestacija: Pančevo Film Festival - PAFF, Dani Vajferta, Majski dani knjige...

Stručni je savetnik za informisanje Resora za područje sporta grada Pančeva i koordinatorka informisanja Saveta za sport grada Pančeva.

Dugo godina bavila se novinarstvom i autorskim radom u oblasti kulture u medijima: BK Televizija, RTV Pančevo, Nedeljnik “Pančevac Press”. Autor je više projekata sufinansiranih od strane grada Pančeva.

Prijatelji ZDRAVE MACE

Prijavite se na Zdrava maca info

Error : Please select some lists in your AcyMailing module configuration for the field "Automatically subscribe to" and make sure the selected lists are enabled

Unesite svoj e-mail u polje ispod i mi ćemo vas redovno obaveštavati o svim novostima sa Zdrave mace! :)

Kontakt info

  • +381 63 273 121